Čovjek, uronjen u vlastitu tjelesnost, ograničenost i krhkost postojanja, ne dolazi do Boga mimo svijeta, ne preskače stvarnost koja ga okružuje niti ju zaobilazi u potrazi za nečim »višim«, nego upravo po punini te stvarnosti. Kroz znakove koji su mu bliski i razumljivi, kroz ono što vidi vlastitim očima i dotiče vlastitim rukama, kroz ono što dijeli s drugima u zajedništvu koje ga nadilazi polako otkriva da se smisao ne nalazi izvan života, već u njegovoj najdubljoj, tihoj nutrini. I upravo u toj jednostavnosti liturgijskoga čina zbiva se otajstvo koje izmiče svakom pokušaju potpunoga razumijevanja. Nevidljivo se daruje kao blizina koja se ne može uhvatiti, ali se može iskusiti, a vječnost, ne narušavajući vrijeme niti ga poništavajući, ulazi u njegov tijek i ispunja ga smislom koji se rađa u samome susretu čovjeka i Boga, skrivenom u jednostavnosti koja upravo zbog toga postaje beskrajno duboka.
U tom se iskustvu, koje ne proizlazi iz apstraktnoga promišljanja, već iz uronjenosti u živu zbilju slavlja, postupno razabire temeljna značajka liturgijskoga znaka koja ga razlikuje od svakoga drugog oblika ljudskoga izražavanja. On, naime, ne ostaje tek sredstvo koje prenosi poruku, kao da bi se ista stvar mogla izreći i na neki drugi način, nego postaje događaj i mjesto prisutnosti u kojemu se ono na što upućuje ne zadržava na razini misli ili uspomene, nego se na otajstven način daruje i postaje doticajno čovjeku, premda uvijek izmiče potpunoj dohvatljivosti osjetila i ostaje veće od svakoga ljudskog iskustva. Upravo u toj tihoj napetosti između vidljivoga i nevidljivoga, znak se otvara kao prostor susreta koji nadilazi svaku jednoznačnost i ostaje otajstvo.
U istoj dinamici, uz sakramentalne znakove koji na jedinstven način uprisutnjuju milost, liturgijski život Crkve prožet je i drugim znakovima, neizostavnima za cjelinu slavlja: u znaku križa, u klečanju i stajanju, u procesijama, u kâdu tamjana, u svjetlu svijeća, u liturgijskoj odjeći i u mnogim drugim vidljivim i tjelesnim gestama vjera ne ostaje samo izrečena, nego se oblikuje i utjelovljuje, jer čovjek ne vjeruje samo mišlju, već čitavim svojim bićem. Ti jednostavni, a duboko prožeti znakovi uvode u otajstvo, tiho pripremaju srce za primanje dara i sabiru zajednicu u jedno tijelo koje u samome činu slavlja biva zahvaćeno i oblikovano otajstvom koje slavi.
No, u vremenu koje se sve više oslanja na mjerljivo, funkcionalno i neposredno korisno, takvi znakovi lako ostaju neprepoznati ili svedeni na puku vanjštinu, a ipak ustrajno i tiho upućuju na dublju dimenziju stvarnosti, pozivajući na pogled koji ne ostaje na površini, već se otvara onome što uvijek izmiče potpunom zahvaćanju, gdje čovjek biva neprimjetno prožet otajstvom koje ga iznutra preobražava.
Urednik