U uskrsnoj noći liturgija oblikuje prostor i zajednicu govorom znakova, među kojima svjetlo progovara osobitom snagom. Iz tame u kojoj započinje vazmeno bdjenje, tame koja izoštrava pogled kako bi se jasnije uočilo značenje onoga što slijedi, budi se žar plamena koji polako mijenja doživljaj prostora i usmjerava pozornost vjernika prema otajstvu koje se slavi. Taj prijelaz iz tame prema svjetlu postaje govor vjere jer rasvjetljuje vazmenu noć, koja zahvaća cjelinu stvarnosti.
U suvremenom društvenom iskustvu, obilježenom navikom stalne dostupnosti energije, te posljedično topline i svjetla, tek izostanak toga izvora razotkriva u kojoj je mjeri čovjek osjetljiv na mrak i hladnoću. Bez svjetla i topline čovjek postaje bespomoćan; prostor se doživljava stranim, sigurnost slabi, a svakodnevni ritmovi zastaju. Povratak svjetla pobuđuje duboku unutarnju reakciju jer se vraća ono bez čega se život teško može zamisliti. Liturgijsko svjetlo uskrsne noći polazi od te stvarnosti, ali ju nadilazi, pokazujući da se čovjek može izgubiti i u nutarnjoj tami, u hladnoći srca i gubitku smisla, gdje slabi unutarnja orijentacija.
Ta se dimenzija osobito prepoznaje u iskustvu čovjeka koji se navikne na tamu vlastitih misli, umora i strahova pa prestane očekivati promjenu. Tada postaje teško živjeti blizinu, donositi odluke, moliti, opraštati i nadati se. U liturgiji vazmenoga bdjenja svjetlo progovara osobitom snagom jer upućuje na Krista Uskrsloga, prisutnoga u životu čovjeka i Crkve. I kada u nutrini zasja njegova blizina, tada bi od radosti trebalo isplakati trenutke ‘bez mreže’ s Bogom, jer se srce ponovno ispunja svjetlom koje pokazuje put i toplinom koja obnavlja sposobnost ljubavi.
Plamen uskrsne svijeće u liturgiji se prepoznaje kao središnji znak Vazmenoga bdjenja, znak koji sabire i objavljuje otajstvo spasenja. Oko toga svjetla okupljaju se pogledi, tišina postaje dublja, a zajednica kroz treptaj plamena otkriva dar koji prima. Vosak sagorijeva da bi svijetlio, plamen se predaje da bi grijao, a svjetlost se umnaža dijeljenjem; svaki mali plamen ostaje jedinstven, a ipak pripada istom izvoru. Liturgija tako uči da se svjetlo čuva i širi predanjem.
Osobitu snagu nosi i slika ruke vjernika koji drži svijeću: čista i dostojanstvena, postaje mjesto susreta dara i odgovornosti. U svojim rukama čuvamo plamen od naglog daha i naginjemo ga bližnjemu da se zapali njegova svijeća. Toplina koja dotiče prste podsjeća da je vjera živa prisutnost koja grije, a svjetlost na licima svjedoči da ono što se prima u ovoj noći želi postati svjetlost Uskrsloga u srcima braće i sestara.
U vazmenoj noći Crkva stoji pred znakom koji u jednostavnoj gesti sabire povijest spasenja: oganj zahvaća vosak, svjetlo se širi, tama se povlači. U tom susretu očituje se otajstvo Krista koji je prošao kroz tamu smrti i iz nje zasjao kao Svjetlo koje ne prestaje obasjavati. Svjetlo tako ostaje trajni znak Kristove prisutnosti i obećanja, znak da čovjek nije prepušten tami. Kada se čovjek izgubi u vlastitoj tami i hladnoći srca, kada noć pritisne iznutra i stijenj svijeće života zataji u nutrini, tada postaje jasnije koliko je potrebna Gospodinova blizina: da ponovno zapali svjetlo, probudi toplinu i vrati snagu za put.
O, teška noći bez plamena svijeće života, kada stijenj ostaje skriven u srcu; o, noći u kojoj čovjek šuti iz umora, a ipak čezne; o, noći koja čeka iskru. O, sveta noći, daj da Uskrsli prođe kroz našu nutrinu, dotakne nas i spasi nas.
Svim dragim suradnicima i čitateljima želim sretan Uskrs!
Urednik