Sve što postoji ostavlja svoj potpis na ruhu vremena, premda nam se čini da naš život prolazi poput rose koja iščezava pred otvorenim vjeđama praskozorja. I dok dani prolaze u nama ostaje njihov tihi trag, sabirući proživljeno u pamćenje i noseći u sebi slutnju onoga što još dolazi. Upravo ondje, u dubini života koji se neprestano mijenja, Božja se blizina utiskuje u naše dane, ostavljajući u njihovoj prolaznosti nešto što vrijeme ne može izbrisati.
Kada ta blizina dublje prožme čovjekov život, u njegovim se danima sve jasnije nazire Kristova prisutnost, a upravo u tome Crkva prepoznaje lice svetosti. Takvo lice susrećemo u svecima, ljudima različitih vremena i životnih puteva, čije je dane milost polako prožimala i davala njihovoj vjernosti sve veću dubinu. Ono što su živjeli postupno je dobivalo Kristove crte pa se u njihovoj ljudskosti sve jasnije moglo naslutiti komu pripadaju. Upravo to Crkva u njima prepoznaje i slavi: živote toliko otvorene Bogu da se u njima mogla očitovati ljepota Kristove blizine.
Spominjući ih u liturgijskom slavlju, zajednica zahvaljuje za plodove milosti vidljive u njihovim životima te u njihovoj vjernosti prepoznaje isti poziv povjeren i nama. Ono što je u njima pred Bogom zadobilo svoj oblik nastavlja živjeti u molitvi Crkve i doticati naše dane pa svetost prestaje biti daleka slika i postaje poziv da i u našim prolaznim danima sazrijeva ono što vrijeme ne može odnijeti.
I ovi naši dani otvoreni su istomu Božjem djelovanju koje iz liturgijskoga slavlja postupno pronalazi put prema dubini srca i odatle se pretače u svakodnevicu. Ono što je u tome slavlju dotaknulo čovjeka nastavlja živjeti u načinu na koji gleda svijet i prima ono što mu je povjereno, sve dok se primljeno ne utisne u njegove dane i polako ne postane dijelom onoga što živi.
Slaviti svetost znači otvoriti vlastiti život Bogu i dopustiti mu da sve dublje zahvati ono što jesmo, sve dok ono što smo slavili ne prodre toliko duboko u naš život da se u njemu počne nazirati odsjaj Onoga kojemu smo se povjerili, poput pjesme koja je utihnula na usnama, a njezin odjek još dugo ostaje u čovjeku.
Urednik