U suvremenom kontekstu obilježenom ubrzanim ritmom života, individualizmom i fragmentiranošću iskustva, osjetljivost za govor tijela često slabi, što se osobito očituje u gubitku razumijevanja liturgijskih gesta. Svakodnevna kultura pridaje sjedenju značenje pasivnosti ili odmora, a stajanju formalnosti ili discipline. U liturgijskom slavlju te se geste očituju kao tjelesni izričaj vjere Crkve kroz koji se vjernici uključuju u samo slavlje otajstva spasenja; ono zahvaća cijelog čovjeka i usmjerava ga prema eshatološkoj punini.
Liturgija se tako ostvaruje kao govor znakova koji posjeduju unutarnju logiku, utemeljenu u Svetom pismu, predaji Crkve i iskustvu vjere, koji su se tijekom stoljeća oblikovali u stabilan, a ujedno živ i razumljiv jezik. Držanje tijela postaje mjesto očitovanja odnosa vjernika prema Bogu i njegova pripadanja crkvenoj zajednici u kojoj se slavi otajstvo spasenja. Na taj način liturgija postaje mjesto u kojem se vjera ne samo naviješta riječima, nego se u zajedničkom slavlju i sudjelovanju postupno oblikuje, produbljuje i utjelovljuje u životu vjernika.
Sjedenje u liturgiji tako izražava stav slušanja, razmatranja i primanja. Biblijska slika učitelja koji sjedi i učenika okupljenih oko njega povezuje sjedenje s ozbiljnošću izgovorene riječi i raspoloživošću slušatelja. U liturgiji riječi sjedenje poprima značenje tjelesne otvorenosti prema Božjem govoru te postaje vrijeme sabranosti u kojem Riječ oblikuje slušatelja, prosvjetljuje njegov razum i dotiče srce.
Stajanje u liturgiji izražava kršćansko dostojanstvo i uskrsnu svijest. Kršćanin stoji jer je po Kristu uspravljen i uveden u novi odnos s Bogom. Stajanje očituje stav naroda okupljenog pred Gospodinom kao liturgijske zajednice, svjesne da u liturgiji već sudjeluje u nebeskoj stvarnosti koju slavi i iščekuje. U tom smislu, stajanje nosi eshatološku dimenziju i usmjerava pogled od sadašnjeg slavlja prema njegovoj punini u kraljevstvu Božjem.
Sjedenje i stajanje u liturgiji sjedinjeni su u međusobnom odnosu koji oblikuje ritam slavlja. Liturgija ih povezuje u promišljenom slijedu, vodeći vjernike od slušanja prema odgovoru, od primanja prema slavljenju. Taj ritam poprima oblik zajedničkog hoda Crkve, u kojem zajedničko držanje tijela postaje vidljiv znak jedinstva okupljene zajednice.
Liturgija u tjelesnim gestama vjernika sabire i očituje cjelinu odnosa prema Bogu: slušanje i odgovor, dostojanstvo i poniznost, ozbiljnost križa i radost uskrsnuća. Kroz taj govor tijela, vjernik se postupno uvodi u dinamiku vjere koja se ne iscrpljuje u izgovorenoj riječi, nego se utiskuje u cjelokupno držanje čovjeka pred Bogom. Tjelesne geste tako postaju trajni način na koji liturgija oblikuje vjernika iznutra, uvodeći ga u sve dublje, svjesnije i zajedničko udioništvo u slavljenju otajstva spasenja.
Urednik