U liturgijskom životu Crkve sakramenti oblikuju prostor i zajednicu govorom znakova u kojima se na osobit način očituje Božja blizina što zahvaća čovjekovu povijest. U jednostavnosti vidljivih elemenata i izgovorenih riječi otvara se dubina otajstva u kojemu Bog daruje samoga sebe. Ono što se prima osjetilima ne zaustavlja se na pojavnosti, već upućuje na stvarnost koja nadilazi vidljivo i dotiče nutrinu, ondje gdje se rađa novi život.
U svijetu naviknutom na mjerljivost i sigurnost opipljivoga, sakramentalni znak može se učiniti skromnim i gotovo neznatnim. No upravo se u toj jednostavnosti razabire tih, nenametljiv i stvaran način Božjega djelovanja. Čovjek je uronjen u ritam svakodnevice i lako izgubi osjetljivost za takvu prisutnost pa sakramentalni čin katkada ostaje na rubu iskustva i prolazi nezamijećen. U liturgijskom činu Krist se daruje kao stvarno i spasenjski prisutan. On nastavlja svoje posredovanje, dotiče čovjeka i u njemu budi svjetlo po kojemu prepoznaje put i nalazi snagu za hod.
U sakramentima se, u jednostavnosti znaka, daruje Božja blizina koja preobražava život. Krist u njima dolazi čovjeku i uvodi ga u zajedništvo s Bogom, a u tom daru Crkva prepoznaje svoje slavlje i postaje ono što jest – Kristovo tijelo. Dar koji vjernik prima ne zadržava se u njemu, nego u tišini prelazi u zajednicu i u njoj dozrijeva u život.
Ta darovana stvarnost, međutim, ne očituje se uvijek u punini iskustva vjere, jer sakramentalni život može ostati na razini izvanjskoga izvršavanja, oblikovan više snagom navike nego živim susretom. Sakramenti se tada primaju bez nutarnjega odaziva pa ono što bi trebalo biti događaj preobrazbe ostaje tek čin koji se obavlja, trenutak koji se prima, ali ne uvijek i živi.
U takvu iskustvu razotkriva se manjak stvarne uključenosti u život vjere, pri čemu znak biva primljen, ali ne uvijek i prepoznat u svojoj punini, što slabi i povezanost sa zajednicom u kojoj sakramenti nalaze svoju puninu, premda oni trajno pozivaju na više od prolaska, na put koji se ne mjeri udaljenošću, nego dubinom susreta, na aktivno udioništvo koje zahvaća cijeloga čovjeka i preobražava njegov život iznutra.
Sakramenti su međusobno povezani i svoj vrhunac imaju u euharistiji, zajedno oblikujući kršćanski život u kojem se uvodi u vjeru, učvršćuje milost, obnavlja zajedništvo i usmjeruje prema poslanju, pri čemu ostaju nerazdvojivi od vjere Crkve, jer se u njima riječ i znak sjedinjuju tako da ono što označuju ujedno i ostvaruju, kao stvarna prisutnost spasenja.
U tom se otajstvu očituje istinska narav sakramenata kao mjesta susreta u kojima put vjere poprima svoje lice, dok susret u tišini dozrijeva u život koji se daruje i nenametljivo preobražava čovjekovu nutrinu.
Urednik