U vremenu u kojemu čovjek svakodnevno živi usred mnoštva riječi, zvukova i poruka što neprestano traže njegovu pozornost, dok ga ritam užurbanosti i rastresenosti polako udaljuje od nutarnje tišine i sabranosti, postaje sve jasnije koliko suvremeni čovjek ostaje gladan istinske riječi. Čezne za riječju koja u sebi nosi toplinu blizine i snagu prisutnosti, koja poput svjetla u tišini sabire čovjekovu raspršenost i otvara prostor zajedništva i povjerenja. Upravo u takvoj riječi čovjek ponovno otkriva da se punina života rađa ondje gdje govor postaje mjesto blizine i susreta.
Izgovorena riječ uvijek u sebi nosi trag nutrine iz koje izvire, pa čovjek, i onda kada toga nije posve svjestan, prepoznaje razliku između riječi koje dolaze iz dubine i onih što ostaju na površini, između govora koji u sebi nosi sabranost i govora koji se rasipa u buci prolaznoga trenutka. Zato ljudski glas uvijek nosi više od same izgovorene riječi jer u sebi čuva ritam srca, iskustvo života i nutarnju dubinu iz koje izvire govor. U liturgiji ljudski glas postaje znak predanja, sabranosti i nutarnje zahvaćenosti, jer čovjek u navještaju Božje riječi, u molitvi, zahvali, pjesmi, šutnji… u riječ unosi vlastiti dah, a njegov glas postaje mjesto dodira s otajstvom koje nadilazi svaku ljudsku riječ.
Ondje gdje riječ izgubi dah unutarnje vatre, a glas prestane nositi iskustvo susreta s Bogom, liturgijsko slavlje lako ostaje zatvoreno u vanjštinu obredne navike i umora, svedeno na niz izgovorenih formula koje prenose sadržaj, ali teško uvode u otajstvo. Takav govor može ostati točan i pravilno izgovoren, ali bez one nutarnje snage koja čovjekovu srcu omogućuje da kroz izgovorenu riječ osjeti blizinu Boga i ljepotu zajedništva Crkve. Čovjek tada, premda možda i nesvjestan razloga vlastite nutarnje praznine, ipak osjeća kako govor lišen sabranosti, ljepote i duhovne dubine teško može otvoriti prostor u kojemu čovjekovo srce ponovno uči slušati Boga.
Možda upravo zbog toga pitanje liturgijskoga govora danas ponovno izranja kao jedno od važnijih pastoralnih i duhovnih pitanja života Crkve, jer čovjek ovoga vremena ne traži mnoštvo riječi koje ga zamaraju objašnjenjima, već riječ koja u sebi nosi iskustvo Duha, riječ pročišćenu tišinom i uzdignutu hvalom, koja ponovno otvara prostor susreta Boga i čovjeka. Zahvaćen ljepotom glasa Crkve koja govori, moli, pjeva i šuti pred otajstvom, čovjek tada ponovno otkriva da je stvoren za zajedništvo koje se rađa iz Božje blizine i prema njoj neprestano vodi.
Urednik