Još dok se na usnama zadržava prvi dah, započinje čovjekov put prema riječima kojima će ući u svijet odnosa. Kako postupno otkriva sebe i svijet koji ga okružuje, riječ postaje mjesto njegova susreta s drugima: njome izražava misli i osjećaje, gradi zajedništvo ili ga, nažalost, razara. Budući da govor svoju puninu ne ostvaruje u samome izgovoru, nego u susretu koji stvara, svaka riječ koja gradi zajedništvo u sebi nosi čežnju da bude primljena i pronađe odgovor. U mnoštvu glasova koji ga svakodnevno okružuju i riječi koje neprestano traže njegovu pozornost i odvlače ga prema površini života, čovjek i danas prepoznaje posebnu snagu riječi koja izvire iz istine, riječi koja budi povjerenje, otvara zajedništvo i vraća iskustvo istinske blizine. Ondje gdje riječ prerasta u susret, rađa se dijalog, a gdje se dijalog hrani istinom i ljubavlju, čovjek iznova otkriva put koji ga vodi prema Bogu i prema drugome.
U svijetu koji obiluje riječima, a sve teže pronalazi istinski dijalog, liturgija je mjesto na kojemu se Bog obraća čovjeku i okuplja svoj narod oko otajstva svoje prisutnosti. Svako slavlje započinje njegovim glasom koji sabire zajednicu, dok njezin odgovor postaje svjedočanstvo da je Božja riječ pronašla otvorena srca, spremna prihvatiti dar njegova života. Iz toga su se susreta tijekom stoljeća oblikovali liturgijski poklici koji u sebi nose živo iskustvo zajedništva između Boga i njegova naroda, u kojemu Gospodin trajno govori svojoj Crkvi, a ona vjerom odgovara njegovu glasu.
U tim kratkim riječima, koje vjernici izgovaraju gotovo spontano, sažeto je iskustvo što ga je Crkva brižno čuvala i prenosila od apostolskih vremena. U njima odzvanja glas zajednice koja prepoznaje Božju prisutnost, zahvaljuje za njegova djela i uzdiže svoje srce prema nebeskoj liturgiji. Kratke formule poput: »Bogu hvala«, »I s duhom tvojim«, »Imamo kod Gospodina«, »Amen« ili »Gospodine, nisam dostojan…« nose u sebi bogatstvo biblijske, liturgijske i teološke predaje te svjedoče o dijalogu koji tijekom stoljeća povezuje Boga i njegov narod. Od prvoga daha do posljednjega »Amen«, čovjekov život ostaje obilježen riječju. Liturgija tu riječ vraća njezinu izvorištu, učeći čovjeka da svaki istinski govor započinje slušanjem Boga, a odgovor vjere svoje konačno ispunjenje nalazi u gledanju njegova lica.