Nošeni u naručju, poput pupoljka koji se na prvi dodir svjetla polako otvara danu, počinjemo otkrivati sebe i život koji nas okružuje. Od prvih nesigurnih pokreta, dodira dlanova i koljena s tlom pa sve do trenutka kada se osovimo na vlastite noge i krenemo uspravnim hodom, tijelo nas uvodi u svijet i njegova iskustva. Koraci nas potom nose kroz život, katkada takvom brzinom da gotovo zaboravimo zastati, ponovno osjetiti tlo pod nogama i čitavo svoje biće izložiti Božjemu pogledu.
Prigibajući koljeno pred Bogom, čovjek spušta tijelo i u tišini postaje svjestan da je njegov život od početka darovan. Ta jednostavna gesta tako prerasta u govor predanja. Zemlja koju dotiče koljenom podsjeća ga na vlastitu stvorenost i na duboku pripadnost Bogu upisanu u samo njegovo postojanje pa klečanje postaje trenutak u kojem čovjek cijelim svojim bićem prihvaća život kao dar i povjerava se Onomu od kojega ga je primio. U tom tihom spuštanju tijelo postaje molitva, a čovjek pred Bogom sabire svoj život i otvara ga njegovoj prisutnosti.
U liturgiji se prignuto koljeno povezuje s riječju, šutnjom i otajstvom kojemu je usmjereno te ulazi u molitvu Crkve kao vidljivi izraz njezina klanjanja pred Božjom prisutnošću. U jednostavnosti te geste čovjek pred Bogom pronalazi svoje mjesto i dopušta da ga susret s njime iznutra oblikuje.
Još snažnije taj govor tijela progovara u prostraciji, kada se čovjek čitavim svojim bićem spušta na zemlju i otvara Božjoj blizini. U liturgiji ta gesta osobitu snagu zadobiva u trenucima u kojima govor utihne pred dubinom otajstva. Tako na početku Službe Muke Gospodnje, pred ogoljenim oltarom, prostrto tijelo ostaje u tišini uronjeno u otajstvo Krista koji se do kraja daruje Ocu. Sličan govor susrećemo i u obredima ređenja, kada kandidat prije polaganja ruku liježe na zemlju i svoj život polaže u molitvu Crkve koja ga prati prema službi koju će primiti. U oba trenutka blizina zemlje postaje prostorom tišine u kojemu tijelo samo izriče čovjekovu otvorenost pred Bogom i spremnost da primi ono što mu se daruje.
Od prvih koraka čovjek uči uspraviti se i krenuti vlastitim putem. Liturgija ga tijekom života uvodi i u onu puninu uspravnosti koja se otkriva pred Bogom, dok prigiba koljeno ili se prostire na zemlju pred njegovom prisutnošću. U tim gestama čovjek dublje otkriva svoje dostojanstvo u odnosu iz kojega ono raste. Ponovno ustajući, sa sobom nosi iskustvo susreta koje njegovoj uspravnosti daje novi smisao i podsjeća ga da svoje pravo mjesto pronalazi ondje gdje zna komu pripada.
Urednik