U dahu vječnosti, u trenutku koji ne prestaje trajati, Bog silazi u svjetlosti što se tiho rađa iz krila noći, poput plamena koji grije, a ne sagorijeva. U krhkosti djeteta položenog u jasle, On izgovara sebe na način koji naš razum ne može obuhvatiti, ali srce može prepoznati. Neizrecivi postaje izgovorljiv. Vječni prima ime koje može stati na ljudske usne. Ime koje ne miriše na palače, nego na sebi nosi vonj štale; ime koje nije zapisano zlatnom tintom, nego suzama, nadom i vjerom.
U tom tihom času, dok se svemir sagiba nad zemljom, ona se ponovno sjeća svoga izvora. Bog ne dolazi silinom, nego prisutnošću; ne govori bukom, nego šapatom koji prožima. U noći koja više nije samo noć ulazi najprije u srca naviknutih na tišinu — prezrenih, neprimijećenih, jer On uvijek pronalazi put k onima koji čekaju bez glasova i bez svjetala. Ne silazi s prijestolja, nego dolazi iz naručja Majke. Ne oblači se u slavu, nego u tijelo gladno, umorno, ranjivo — tijelo koje je potpuno naše, da bismo mi mogli biti potpuno Njegovi.
U malenosti djeteta, u njegovoj jednostavnosti i ranjivosti, utjelovljuje se Ime koje će obilježiti povijest spasenja i oblikovati vjeru generacija. Ulazi u ljudsku povijest prihvaćajući ime koje čovjek može zazvati, izgovoriti, nositi kao dar. Ime jednostavno poput svakodnevnog pozdrava, a svetije od svih svetih riječi. U njemu se susreću zemlja i nebo, prašina i slava, ljudsko i božansko, kao dvije putanje koje se zauvijek sjedinjuju u jednoj točki ljubavi.
U trenutku kada Dijete iz Betlehema prima svoje ime, nazire se način Božjeg djelovanja upisan u riječ koja nosi identitet, odnos i poslanje. To ime nije oznaka rođenja, već objava odluke da Bog ostaje blizu, da dijeli naše korake i naše tišine, naše radosti i naše patnje. U tom imenu započinje povijest Božje prisutnosti koja se ne zaustavlja pred granicama čovjeka, nego se nastanjuje u njegovoj svakodnevici.
Iz njegove osobe izvire snaga njegova imena. U vjeri prve Crkve zazivati to ime značilo je otvoriti prostor Onome koji je živ i prisutan: dopustiti da iscijeli ranjeno, ohrabri klonulo, preobrazi ono što je zarobljeno strahom. To ime postaje iskustvo života, mjesto gdje se pronalazi utjeha, gdje se rađa snaga i otvara mogućnost novoga početka. To je ime nad svakim imenom, ime koje prati, nosi i oblikuje povjerenje — ime Boga koji je postao prepoznatljiv, blizak i trajno prisutan među ljudima. Zato u otajstvu Božića to ime odzvanja kao najtiši i najsnažniji dar: Bog nam ga je darovao da ga zazovemo, kako bismo u njemu pronašli put, mir i život.
Svim dragim suradnicima i čitateljima želim blagoslovljen Božić i milošću ispunjenu novu 2026. godinu.
Urednik