Odnos s Bogom u liturgiji uprisutnjuje se u vremenu i prostoru po znakovima koji pripadaju samome činu i određuju crkveni način prisutnosti pred svetim, dok se udioništvo zajednice oblikuje prema naravi slavlja. Slavlje se u tom obzoru razumijeva kao sakramentalno djelovanje u kojem se smisao vjere prima u samome činu, zahvaćajući tijelo, osjetila i nutarnju raspoloživost zajednice.
U tom se smislu estetska dimenzija liturgije ne pojavljuje kao dodatak obrednomu činu, nego kao sastavni element njegove strukture. Riječi, geste, prostorni odnosi, šutnja i vremenski ritam oblikuju koherentnu cjelinu u kojoj liturgijski čin zadržava svoju jasnoću i usmjerenost, a udioništvo zajednice postaje stvarno i zajedničko. Ljepota liturgijskoga slavlja očituje se u dosljednosti znaka u odnosu na obredni čin, pri čemu se osjetilno i vidljivo usmjerava prema otajstvu koje se u slavlju posreduje. Estetska dimenzija tako se može vrednovati prema njezinoj sposobnosti da zajednicu uključi u udioništvo i otvori je raspoloživosti pred otajstvom.
Korizmeno vrijeme toj naravi liturgije daje osobitu jasnoću. Suzdržanost obrednoga govora, naglašena šutnja i usporeni ritam slavlja uvode zajednicu u ozbiljnost crkvenoga hoda prema vazmenome otajstvu te otvaraju prostor trajanja u istome činu. Odmjerenost korizmenih slavlja djeluju kao liturgijska pedagogija u kojoj se zajednica uči vjernosti obrednoj mjeri koja prethodi svakome osobnom očekivanju i svakomu pokušaju upravljanja iskustvom.
Takvo razumijevanje liturgije postaje osobito važno u kulturnome okruženju obilježenom stalnom osjetilnom izloženošću i usmjerenošću prema dojmu i učinku. Liturgija u tom kontekstu uspostavlja drukčiji red iskustva, utemeljen na trajanju, ponavljanju i sabranoj prisutnosti, u kojem se smisao prima kroz ustrajnost u činu. Korizmeni liturgijski hod u tom pogledu vraća zajednicu ritmu Crkve i oslobađa ju pasivnoga promatranja koje ostaje izvan samoga slavlja.
Tako se pokazuje da liturgijski prostor i obredni oblici nisu usmjereni prema stvaranju ugode ili estetskoga dojma, već prema omogućavanju ulaska u čin u kojem se sudjeluje cijelim bićem. Liturgija oblikuje zajednicu koja u činu slavlja sluša, šuti i odgovara, nalazeći u njemu svoju postojanost. Iz dubinske povezanosti slavlja izranja estetska vrijednost prostora i obrednih izraza, po kojoj se zajednica sabire, usmjerava i trajno veže uz čin u kojem stoji pred otajstvom. U toj se mjeri i uređenosti slavlja razabire načelo plemenite jednostavnosti, shvaćeno kao disciplina obredne forme koja čuva jasnoću, razlučivanje i usmjerenost prema središtu čina života Crkve. U euharistijskome slavlju zajednica se oblikuje iz dara koji prima i iz kojega nastavlja svoj hod u svakodnevnome životu, živeći u vjernosti onomu što je u slavlju primila.
Urednik