U nastojanju da toliko toga u životu izgradimo i sačuvamo vlastitom snagom, postupno otkrivamo kako smo ono najdragocjenije već primili. Samo naše postojanje počiva na daru koji nikada ne bismo mogli dati sami sebi, na Božjoj ljubavi koja nas je obuhvatila prije nego što smo mogli naslutiti njezinu blizinu. Vrijeme koje nam je povjereno, ljudi s kojima dijelimo svoje dane, neočekivane radosti pa i životne kušnje koje nas zateknu nespremne, podsjećaju nas koliko je krhko ono što ljubimo i koliko duboko u sebi nosimo želju da bude sačuvano. U toj se želji nazire otajstvo blagoslova i rađa pouzdanje da život, sa svime što nam je povjereno, ostaje u blizini onoga koji nas je u nj pozvao. Nijedan trenutak života nije toliko malen da bi ostao izvan dosega Božje ljubavi.
U gesti ruke koja blagoslivlja očituje se istina o životu koji primamo i ljubavi koja nas nadilazi. U jednostavnosti te geste, u izgovorenoj riječi i tišini molitve čuva se nešto što vrijeme ne može odnijeti. U pokretu ispružene ruke živi čežnja da dotaknemo ono što nikada ne možemo obuhvatiti, a što nam je ipak bliže od svega što možemo zagrliti. To je nevidljiva Božja prisutnost u čijoj vjernosti svoje uporište nalazi naša želja da sve ostane u njegovoj dobroti. U Kristu je ta nevidljiva blizina zadobila ljudsko lice; u njegovim riječima i rukama koje su blagoslivljale očitovala se punina Očeve ljubavi prema čovjeku. Sve što nam je povjereno i što njegovoj ljubavi predajemo ostaje u Božjim rukama, onkraj granica naše prolaznosti.
U nama trajno žive blagoslovi kojima su nas naši najbliži pratili od najranijih dana. Roditeljska molitva, znak križa na čelu prije odlaska od kuće, pogled koji nas je ispraćao na putove što su nas vodili sve dalje od roditeljskoga doma, ostavili su u nama više od sjećanja na trenutke djetinjstva. U njima je progovarala ljubav koja je, svjesna granica vlastite moći, vjerovala da postoji Onaj komu može povjeriti ono što joj je najdragocjenije. I dok smo odlazili za svojim nadanjima, noseći sa sobom radosti i neizvjesnosti odrastanja, ta nas je molitva nastavila pratiti, tiho prisutna u nama i onda kada su nas životni putovi odveli daleko od onih koji su je za nas izgovarali.
S godinama se u nama sve jasnije budi zahvalnost za dobrotu koja nas je pratila i onda kada je nismo znali prepoznati. Koliko smo samo puta, zaokupljeni onim što nastojimo steći, prolazili pokraj nje ne sluteći koliko smo njome bili obdareni. A ipak, iza svega što smo primili ostaje Darovatelj, čija vjernost nadilazi i našu zahvalnost i naše zaborave.
I kada na kraju našega puta utihnu riječi kojima smo zazivali dobro, kada se umore naše ruke i kada sve što smo nosili kroz život povjerimo otajstvu Božje vječnosti, ostat će nad nama ruka Onoga koji nas je prvi pozvao u život, koji je tiho prebivao u našim radostima i ranama i čiji blagoslov ne prestaje ni ondje gdje završavaju svi naši putovi.