Ponedjeljak I. korizmenog tjedna

Gospodinu se utječem! †

Zašto dakle govorite duši mojoj: *

»Odleti u goru kao ptica!«

Gle, bezbožnici već lûk napeše, †

za tetivu strijelu zapeše *

da iz potaje ustrijele pravednika.

Kad su temelji uzljuljani *

što da učini pravednik?

Gospodin je u svom svetom Hramu, *

Gospodin na nebeskom sjedi prijestolju.

Oči njegove motre, *

vjeđama proniče sinove ljudske.

Gospodin proniče pravedna i nepravedna, *

iz dna duše mrzi silnika.

Na grešnike će izlit žeravu i sumpor, *

vjetar ognjeni bit će dio njine sudbine.

Pravedan je Gospodin i pravednost ljubi, *

čestiti će gledat lice njegovo.

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome, *

tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?

Onaj samo tko živi čestito, *

koji čini pravicu,

i istinu iz srca zbori, *

i ne kleveće jezikom;

koji bližnjem zla ne nanosi *

i ne sramoti susjeda svoga;

koji zlikovca prezire, *

a poštuje one što se boje Gospodina;

koji se zaklinje prijatelju, *

a ne krši prisege,

i ne daje novca na lihvu, *

i ne prima mita protiv nedužna.

Tko tako čini, *

pokolebat se neće dovijeka.

Blagoslovljen Bog i Otac *

Gospodina našega Isusa Krista,

on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim *

u nebesima, u Kristu.

Tako: u njemu nas sebi izabra †

prije postanka svijeta *

da budemo sveti i neporočni pred njim;

u ljubavi nas predodredi za posinstvo, *

za sebe, po Isusu Kristu,

prema dobrohotnosti svoje volje, *

na hvalu Slave svoje milosti.

Njome nas zamilova u Ljubljenome †

u kome, njegovom krvlju, *

imamo otkupljenje,

otpuštenje prijestupâ *

po bogatstvu njegove milosti.

Nju preobilno u nas uli *

zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem

obznanivši nam Otajstvo svoje volje *

po dobrohotnom naumu svojem

što ga prije u njemu zasnova *

da se provede punina vremenâ:

uglaviti u Kristu *

sve – na nebesima i na zemlji.