U vremenu kada tišina vjere biva nadjačana bukom svijeta, svećenik ostaje budan čuvar svetoga, glas koji šuti da bi se Bog mogao čuti. Liturgija nije njegova scena ni igra, već hram, živi organizam milosti gdje se vječnost spušta u sadašnjost. Pozvan je, ne da vlada, već da ljubi. Ne da upravlja, nego da služi. Ne da mijenja svijet silom, već nježnošću, žrtvom, trpljenjem i molitvom. Tu je da bude posljednji, da podupre slabosti drugih, da šutnjom osluškuje bol, a vjerom i svojom prezbiterskom službom gradi prostor gdje Krist prebiva.