U prostoru Božje prisutnosti, gdje granice prolaznog iščezavaju pred tajnom vječnog, zvuk poprima poseban smisao. On nije samo običan ton kojim se prenosi riječ, već otvara prostor u kojemu se susreću nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko. To je trenutak koji u sebi nosi i snagu i nježnost, povezujući srca i prostor, u kojem se čovjek s pouzdanjem okreće Bogu. Zvukom u prostoru riječ dobiva svoju punu snagu. Postaje svjetlo koje progovara iz vječnosti i dodiruje ljudsku dušu. Riječ tada prestaje biti tek izgovorena – ona postaje živa, dah što oživljuje, znak dubokog susreta s Božjom prisutnošću koja ispunjava i nadahnjuje svako biće. Čitanje postaje poziv koji otvara putove milosti, molitva nježni šapat predanja, a pjesma krila koja uzdižu duh prema nebeskim visinama.