U vremenu u kojemu čovjek svakodnevno živi usred mnoštva riječi, zvukova i poruka što neprestano traže njegovu pozornost, dok ga ritam užurbanosti i rastresenosti polako udaljuje od nutarnje tišine i sabranosti, postaje sve jasnije koliko suvremeni čovjek ostaje gladan istinske riječi. Čezne za riječju koja u sebi nosi toplinu blizine i snagu prisutnosti, koja poput svjetla u tišini sabire čovjekovu raspršenost i otvara prostor zajedništva i povjerenja. Upravo u takvoj riječi čovjek ponovno otkriva da se punina života rađa ondje gdje govor postaje mjesto blizine i susreta.