Put čovjekova srca često je put traganja koje nadilazi riječi, put tihe čežnje koja ne prestaje gorjeti i put nade koja ustrajno živi i onda kada sve drugo utihne. Usred buke svakodnevice, u kojoj lako izgubimo osjet za sveto, za prisutnost koja je tiha, ali stvarna, Crkva nas ustrajno poziva da ponovno zastanemo pred Tajnom, da u jednostavnosti kruha prepoznamo Onoga koji je izvor svakog života. Euharistijska procesija i klanjanje pred Presvetim sakramentom nisu tek vanjski znakovi pobožnosti, nisu samo gesta, već duboko prožeti čini vjere, srcem prihvaćeno predanje i trenutci tihe, sabrane kontemplacije pred živim Bogom koji se neprestano daruje čovjeku. Dok u procesiji hodimo ulicama ovoga svijeta noseći Krista među domove, zgrade i živote ljudi, to nije samo vanjski hod, već i unutarnje koračanje prema Bogu koji ide ususret našoj nesavršenosti. Dolazi nam u našoj lomljivosti, u ranjivosti koja nas čini ljudima, upravo tamo gdje smo najslabiji, najpotrebitiji. U tom hodu odzvanja tiha poruka: nismo sami. Bog hodi s nama, u nama i za nas.