Odnos s Bogom u liturgiji uprisutnjuje se u vremenu i prostoru po znakovima koji pripadaju samome činu i određuju crkveni način prisutnosti pred svetim, dok se udioništvo zajednice oblikuje prema naravi slavlja. Slavlje se u tom obzoru razumijeva kao sakramentalno djelovanje u kojem se smisao vjere prima u samome činu, zahvaćajući tijelo, osjetila i nutarnju raspoloživost zajednice. U tom se smislu estetska dimenzija liturgije ne pojavljuje kao dodatak obrednomu činu, nego kao sastavni element njegove strukture. Riječi, geste, prostorni odnosi, šutnja i vremenski ritam oblikuju koherentnu cjelinu u kojoj liturgijski čin zadržava svoju jasnoću i usmjerenost, a udioništvo zajednice postaje stvarno i zajedničko. Ljepota liturgijskoga slavlja očituje se u dosljednosti znaka u odnosu na obredni čin, pri čemu se osjetilno i vidljivo usmjerava prema otajstvu koje se u slavlju posreduje. Estetska dimenzija tako se može vrednovati prema njezinoj sposobnosti da zajednicu uključi u udioništvo i otvori je raspoloživosti pred otajstvom.