U dahu vječnosti, u trenutku koji ne prestaje trajati, Bog silazi u svjetlosti što se tiho rađa iz krila noći, poput plamena koji grije, a ne sagorijeva. U krhkosti djeteta položenog u jasle, On izgovara sebe na način koji naš razum ne može obuhvatiti, ali srce može prepoznati. Neizrecivi postaje izgovorljiv. Vječni prima ime koje može stati na ljudske usne. Ime koje ne miriše na palače, nego na sebi nosi vonj štale; ime koje nije zapisano zlatnom tintom, nego suzama, nadom i vjerom. U tom tihom času, dok se svemir sagiba nad zemljom, ona se ponovno sjeća svoga izvora. Bog ne dolazi silinom, nego prisutnošću; ne govori bukom, nego šapatom koji prožima. U noći koja više nije samo noć ulazi najprije u srca naviknutih na tišinu — prezrenih, neprimijećenih, jer On uvijek pronalazi put k onima koji čekaju bez glasova i bez svjetala. Ne silazi s prijestolja, nego dolazi iz naručja Majke. Ne oblači se u slavu, nego u tijelo gladno, umorno, ranjivo — tijelo koje je potpuno naše, da bismo mi mogli biti potpuno Njegovi.