U skrovitosti otajstva krštenja, gdje voda dotiče zemlju, a dah Duha postaje dah čovjeka, događa se prvi susret neba i srca, tihi poljubac milosti kojim Bog budi novo stvorenje. U tome svetom doticaju vidljivoga i nevidljivoga započinje put kojim Bog u čovjeku oblikuje lice svoga Sina, darujući mu udio u trostrukom poslanju: svećeničkom, da svijet prinosi Ocu; proročkom, da svijet otvara Riječi; kraljevskom, da svijet ljubi služeći. Duh Sveti, onaj isti dah koji je nekoć lebdio nad vodama stvaranja, silazi u nutrinu čovjeka i utiskuje u njegovo biće pečat vječne pripadnosti Kristu – Pomazaniku, koji posvećuje da bismo i mi bili posvećeni, koji šalje da bismo i mi bili poslani, koji ljubi da bismo i mi ljubavlju živjeli.