Josip Gregur
Ponekad volim otići na utakmicu. Ne toliko iz nekih navijačkih strasti ili same igre, koliko zbog fascinantne stadionske atmosfere, koja pojedinca bučnim emocijama, gromoglasnim skandiranjem i morem simboličkog znakovlja neminovno uvlači u masovnu euforiju i iskonskom ‘zovu divljine’ daje određeni psihološki ventil. Uz to se stadion svojim uhodanim ritualima, strogim pravilima igre i neprekidnom pjesmom doima kao neka vrsta sekularne liturgije. Stoga nije na odmet postaviti pitanje, mogu li se, uz dužne razlike, povući neke spoznajne paralele između profanih i religioznih skupova i slavlja. Usklik Kyrie eleison, primjerice, kojim je antički čovjek burno aklamirao poganskim velikanima, Crkva je inkulturirala u svoje bogoslužje kličući Kristu. Taj se zajednički uzvik, međutim, s vremenom pretvorio u osobni pokornički jecaj. Pretkoncilska tiha Misa kao da još uvijek dominira našim liturgijskim mentalitetom pa nešto od stadionskog entuzijazma, pogotovo s mladenačke pozicije, ne bi bilo na odmet zajednici koja vjeruje u Krista pobjednika nad smrću. Akustički često monotono bogoslužje, s nizom samo prozaično pročitanih tekstova, rutinski izrečenih uvoda i komentara, potiču na razmišljanje o ulozi zvučne kvalitete liturgijskih slavlja.