Protiv prekriženih nogu
Ovo će se kratko promišljanje smatrati plodnim samo ako uspije postići jedno: da više nikada, ne samo pod svetom misom, nego baš nikada ne sjedimo prekriženih nogu. Tako je nepristojno i ružno kada se u društvu, po dvoranama, na raznim nastupima, predavanjima, sjedi prekriženih nogu. Nisu sveti oci bez razloga bili žestoko protiv te ružne navike koja se uvukla, nažalost, i među kršćane. Zabranjivali su takvo sjedenje i prekoravali neumoljivo one koji su i dalje ustrajali u tom neprimjerenom načinu sjedenja. Zašto? Sjedenje je gesta slušanja i učenja, a to znači gesta u kojoj se čovjek nježno i ponizno podređuje svojemu sugovorniku, pokazujući spremnost na slušanje. Skupljene noge kod sjedenja, bilo kod muškaraca, bilo kod žena, znak su poniznosti, čednosti i djetinjega duha – djeca ne sjede prekriženih nogu! Prekrižene nogu pak znak su raspuštenosti, izričaj moći spram sugovornika. Mnogi, kada sjede prekriženih nogu, i još se pritom saviju kao kroasani, žele time pokazati svoju moć, u smislu koliko su opušteni, nenapeti i koliko zapravo nemaju potrebe za slušanjem i učenjem. Vrhunac dakako te ružne navike jest takvo sjedenje tijekom liturgije. Čak se i svećenicima, osobito koncelebrantima, dogodi da pod misom sjede prekriženih nogu. Ako još pritom – a i to se često događa – prekriže i ruke ili drže tobože filozofski ruku na obrazu, tada je to katastrofalno poništenje svetosti događanja same liturgije. Ne treba se čuditi tomu da se takvo sjedenje događa i mnogim vjernicima laicima, i to nerijetko onima koji će u koncertnim dvoranama gotovo pa pobožno sjediti skupljenih nogu, ali će zato u liturgiji bez ustručavanja sjediti prekriženih nogu. Mnogi pak ne sjede samo prekriženih nogu, i žene i muškarci, nego sjede naglašeno raširenih nogu, ili pak opruženo drže nogu na nozi, i muško i žensko (žene valjda da time pokažu kako su isto moćne!).