Čovjek blagoslivlja čovjeka i sve postojeće
Eto, ako čitatelj nakon ovoga promišljanja o blagoslovu ništa vrijedna ne zapamti, barem neka nauči katkad staviti ruku u džep te, u svakojakim svakodnevnim situacijama, neka počne blagoslivljati ljude oko sebe. Vjerujte, čitav svijet i ljudi u njemu time postaju drukčiji. Da, to je prvi vid ovoga promišljanja o blagoslovu: kršćanin je čovjek koji blagoslivlja. Kršćanin blagoslivlja, a ne proklinje: »Blagoslivljate one koji vas progone; blagoslivljajte, a ne proklinjite.« (Rim 12,14) »Blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.« (Lk 6,28) Ako to vrijedi za one koji nas progone, koliko tek vrijedi za one koji nas ne progone, a još više, za one koji nas vole. Zato kršćanin treba neprestano blagoslivljati, bilo javno, bilo kriomice, ali uvijek i neprestano blagoslivljati. Što se događa kada čovjek blagoslivlja? Sveti nas oci poučavaju da su naši praroditelji prije istočnoga grijeha bili goli, ali ne i razodjeveni, imali su nevidljivu haljinu milosti koju su s istočnim grijehom izgubili. Oslanjajući se na tu misao, moglo bi se reći da je blagoslov odijevanje čovjeka, kao i svega živoga i neživoga u ovom svijetu. Kada kršćanin blagoslivlja, on odijeva sve postojeće divnom haljinom Božje milosti, milosti koja se obilno razlijeva zahvaljujući velikom i divnom blagoslovu koji smo primili u Isusu Kristu. Dakle, svaki put kada duše blagoslivljaš, odijevaš ih haljinom milosti. Duše tako reći pokrivaš Kristovom milošću, stavljaš na njih nevidljivi oklop milosti koji u njih utiskuje Božju dobrotu, ali ih i štiti od demonskih napasti u ovom svijetu. Taj blagoslov nije puko simbolično odijevanje, neka puka želja. Ne i ne! Blagoslov nije puka želja. Blagoslov je stvarnost: kada blagoslivljaš, stvarno odijevaš dušu i sva bića haljinom Kristove milosti.