U svom dušobrižničkom djelokrugu u Bavarskoj često osjećam izvjesnu nelagodnost govoreći u euharistijskoj molitvi: »Zahvaljujemo ti što stojimo pred tobom i tebi služimo«, i to stoga što većinom jedini stojim dok drugi vjernici kleče, pa se tako zahvala za stajanje doimlje kao liturgijska neistina ili klerikalna privilegija. S obzirom na većinu istinitije bi bilo: »Zahvaljujemo ti što klečimo pred tobom…«. O tom detalju ne bi možda trebalo puno razmišljati, da se na njemu ne prelamaju dva temeljna duhovna odnosa prema Bogu odnosno dvije pobožnosti, klečeći – privatna s jedne i stojeći – liturgijska s druge strane. Kao što je poznato privatna pobožnost odnosi se na Isusovu preporuku na molitvu u intimnosti srca odnosno iza zatvorenih vrata (Mt 6,6), dok je liturgija – čega smo ponekad možda manje svjesni – izvanjski slavljenički čin crkvene zajednice, zahvalne za sudjelovanje u spasonosnom djelovanju Isusa Krista.
