Latinska izreka nomen est omen (ime je znamen; sve je u imenu) podsjeća nas da ime često nosi životno poslanje osobe. To posebno dolazi do izražaja kada govorimo o imenima kojima se objavljuje Bog. Božji Sin, Jedinorođenac nosi ime Isus, Yehoshua / Yeshua, što znači »Gospodin je spasenje« ili »Bog spašava«. Odabir tog imena, uključuje istovremeno i poslanje Sina Božjega: Isus Krist je poslan kako bi ljudima donio spasenje i otkupljenje.
Za rane generacije kršćana, zazivanje imena Isusova nije se odnosilo isključivo na stvarno postojanje osobe Isusa iz Nazareta, nego je u zazivanje imena Isusova sadržano Kristovo božanstvo, otajstvo utjelovljenja i spasenja, sa svrhom da se naglasi činjenica prisutnosti Boga u ljudskoj povijesti. Zazivanje imena Isusova stoga nije samo čin sjećanja na povijesne događaje iz Isusova života kao jedan od oblika pučke pobožnosti, nego nas zazivanje imena Isusova upućuje na Kristovo poslanje koje je i danas poziv na obraćenje gdje ime uprisutnjuje Kristovo poslanje svjedočanstvom života.
Već u prvim ranokršćanskim generacijama apostoli ističu važnost zazivanja imena Isusova. Sveti Petar u Djelima apostolskim podsjeća: »Nema pod nebom drugoga imena po kojemu se možemo spasiti« (Dj 4,12). Sveti Pavao pak u Poslanici Filipljanima naglašava univerzalnost tog imena: »da se na ime Isusovo prigne svako koljeno«, od nebesnika do ljudi i podzemnih sila. Uočavamo važnost zazivanja imena Isusa koje nadilazi sve zemaljske autoritete te postaje simbol vjere, nade i spasenja za sve ljude.