Nebeska svjetlila, kao i sama svjetlost, Božja su stvorenja. Na samom početku, veli Sveto pismo, zemlja je bila »pusta i prazna«. I što je bilo prvo što je Bog učinio? Rekao je: »Neka bude svjetlost!« Veli dalje Pismo: »I bî svjetlost.« Kasnije će Ivan ustvrditi: »Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve!« (1Iv 1,5) Upravo tako. Svjetlost je oduvijek bila znak Božje nazočnosti. Tako je Mojsije čuo Božji glas iz gorućeg grma (Izl 3,1-15), na putu u Obećanu zemlju ispred Izraelaca je noću bio stup od ognja (Izl 13,21), a nakon što bi razgovarao s Bogom iz Mojsijeva je lica isijavala svjetlost (Izl 34,29-35).
Božje se spasenje u Starom zavjetu često izražava slikom svjetlosti. Konačni će dan spasenja za pravednike biti obasjan suncem: »Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku« (Iz 9,1). Tako se i ime budućega Mesije veže uz svjetlost: sluga će Jahvin biti svjetlost narodima (Iz 42,6). Sa svoje strane Novi zavjet predstavlja Krista kao Božju svjetlost koja spašava svijet. Zaharija prorokuje da će nas pohoditi Mlado sunce s visine (Lk 1,78), a u noći Isusova rođenja pastire je obasjala slava Gospodnja (Lk 2,9). Nadalje, na brdu preobraženje Isusu »zasja lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.« (Mt 17,2; usp. još Mk 9,3; Lk 9,29). Konačno, Isus sâm za sebe kaže: »Ja sam svjetlost svijeta« (Iv 8, 12).