Sakramenti: znakovi Kristove otajstvene prisutnosti

Prema klasičnom i poznatom pojašnjenju sakramenti se promatraju kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti i ljubavi. Zapadna tradicija ustalila je broj sakramenata na sedam, a najčešće se dijele u tri različite skupine: sakramenti kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda ili krizma i euharistija), sakramenti duhovnog ozdravljenja (pokora i bolesničko pomazanje) i sakramenti kršćanskog poziva i poslanja (sveti red i ženidba). Sav se liturgijski život Crkve temelji na slavlju euharistije i na slavljima ostalih sakramenata. Svi su sakramenti upravljeni prema euharistiji kao svojem središtu koje izgrađuje Crkvu kao Kristovo otajstveno tijelo. Uz euharistiju, tradicija ubraja u sacramenta maiora i krštenje jer su na poseban način djelatni znakovi Kristova prijelaza iz smrti u život. Jedna od temeljnih karakteristika sakramenata jest da su oni slavlje cijele Crkve koja je sama otajstvo jedinstva, ali pojedine vjernike dosežu na različite načine. Sakramenti stoga nisu privatni čini niti se »podjeljuju« u smislu nekog administrativnog čina, nego se »slave« u kontekstu cijele kršćanske zajednice. U ovim razmišljanjima polazimo od Katekizma Katoličke Crkve i osnovnih naglasaka liturgijske teologije koji govore o sakramentima iz doktrinarnog gledišta, pojašnjavaju ih pod vidom slavlja i ističu ono što je vlastito svakom pojedinačno.