»Otvori, Gospodine, usne moje«
»Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni« (Opće predslovlje, IV.). U tu svrhu Bog je čovjeku podao dar govornosti. Kumranski spisi navode: »Ti si stvorio dah jezika i poznavao riječi njegove. Ti si odredio plod usana prije nego što su se oblikovale. Ti si odmjerio riječi i zvuk koji budi dah usana. Izveo si zvuk iz njezinih tajna […] da bi se proglasila tvoja slava i ispovijedala tvoja čudesa u svim djelima tvoje vjernosti i tvojim pravednim sudovima, i da bi se tvoje ime hvalilo ustima svih koji te poznaju. Po svom će te očevidu hvaliti dovijeka« (QH I, 27-31). Svjesna tog dara, a ujedno i ljudske nevoljkosti, Crkva prvu molitvu časova u dana započinje zazivom: »Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju« (Ps 51,17). Slično ona zaziva Duha Svetoga u himnu O dođi, Stvorče, Duše Svet da joj otvori usta na hvalu: »tu rite promissum Patris sermone ditans guttura – od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom«. To se ne odnosi samo na psihološki još dremovnog klerika da se zdušno lati svoje profesionalne, molitvene obaveze. Niti samo na spomenutu moralnu dužnost stvorenja prema Bogu. Radi se štoviše o životnom učinku hvalidbenog čina. Bez njega biblijski čovjek vidi sebe u carstvu mrtvih: »Jer podzemlje ne slavi te, ne hvali te smrt; oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas.« (Iz 38,18-19a).