Poklik ili aklamacija u jednom od temeljnih značenja, oblik je govora koji je dio i liturgije Crkve od vremena ranog kršćanstva. Za našu svrhu držim da je ispravno i praktično koristiti pojam poklik: to je jedan od prijevoda latinskoga pojma acclamatio kojega nalazimo u Konstituciji o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog koncila i u Općoj uredbi Rimskoga misala. Poklik u kršćanskoj liturgiji ima jasne paralele u sinagogalnom bogoslužju, ali i s neliturgijskim poklicima. Poklik je izraz radosti i odobravanja, pristajanja uz koga. Na toj liniji se odražava političko značenje poklicanja kada se eventualno potvrđivao vladar, ili u crkvenom kontekstu čak i biskupi. Tradicionalni primjer za to bio bi izbor sv. Ambrozija za biskupa, kada su ga građani Milana, dotada državnog službenika, aklamacijom izabrali za biskupa svoga grada. Poklik kao izraz radosti i sreće možemo u suvremenom kontekstu promatrati iz još jedne perspektive, koja isto spada u profano, a to je sport: zgoditak, i konačno pobjeda momčadi ili sportaša za kojega pojedinac ili grupa navijaju redovito je popraćen izrazom neposrednoga ushita i radosti izraženoga glasnim klicanjem. Primjere možemo naći i na drugim poljima. Dakle poklik, poklicanje ima širok raspon odnosa i kontekstâ u kojima se koristi. Iako je redovito u izražajno pojmovnom smislu naučen, odnosno koriste se već postojeći uobičajeni izričajni pojmovi prilagođeni različitim situacijama, nije rijetkost da i izričajno pojmovno bude i spontan i potpuno neposredan pa tako i originalan.
