Liturgija Crkve povlašteno je mjesto susreta Boga i njegova naroda. U njoj se neizrecivo otajstvo spasenja uprisutnjuje u povijesnim oblicima riječi, gesta i prostora, zbog čega se uvijek iznova javlja temeljno pitanje liturgijskog izričaja: kako u obredima vjerno očuvati dubinu Božje blizine, a istodobno ostati razumljiv zajednici koja slavi. Na to pitanje Drugi vatikanski koncil odgovara načelom nobilis simplicitas – plemenite jednostavnosti, zahtijevajući da obredi »blistaju plemenitom jednostavnošću, neka zahvaljujući kratkoći budu jasni, neka izbjegavaju nepotrebna ponavljanja« (SC 34).
Ova odrednica predstavlja više od estetske smjernice ili pastoralnog pragmatizma te izražava temeljno teološko shvaćanje liturgije kao sakramentalnog djelovanja Krista i Crkve. Biblijska objava svjedoči istoj logici: Bog se ne objavljuje u buci i spektaklu, nego u »šapatu blagog lahora« (1Kr 19,12), u siromaštvu betlehemske noći (usp. Lk 2,7) i u krajnje jednostavnim euharistijskim znakovima kruha i vina (usp. Mk 14,22-24). Liturgija, slijedeći tu evanđeosku dinamiku, prepoznaje Božje kraljevstvo u poniznim i pročišćenim znakovima koji otvaraju pristup otajstvu.