Naslov ovog članka parafraza je svetog Augustina koji o Svetoj Pričesti govori vjernicima: »Budite ono što vidite i primite ono što jeste« [Tijelo Kristovo] (sermo 272). Time crkveni otac naglašava često zaboravljenu činjenicu da Pričest nije samo sjedinjenje s Kristom, nego isto tako i sjedinjenje sa svima koji Krista primaju. Tijelo Kristovo je istovremeno posvećeni Kruh nebeski i slavljenička Crkva. Time se pogled širi od trenutka Pričesti na cijelo liturgijsko slavlje. Svaki liturgijski čin, dolazak, poklek, sjedenje, slušanje, odgovori, a napose pjevanje uključuju i posvećuju pojedinca u Kristovo euharistijsko Tijelo.
Ovo posljednje, pjevanje, često se suočava s dubokim nesporazumom, ako ne i neznanjem. Liturgijsko se pjevanje, naime, često i nadalje promatra kroz prizmu estetike, folklora ili usputnog ukrasa u smislu »poljepšanja« crkvenoga obreda. To je između ostalog relikt pretkoncilskog poimanja liturgije gdje je svećenik jedini istinski subjekt bogoslužja, a uloga naroda pasivno primanje milosnih plodova s oltara. Fizičko neprisustvovanje bilo je doduše crkvenom zapovijedi moralno sankcionirano i molitvena sabranost poželjna. Pjevanje, međutim, budući da se smatralo samo ukrasnim okvirom, a ne bitnim medijem sudjelovanja, bilo je proizvoljno.