I sakramenti nisu ništa drugo doli znakovi njegove lude ljubavi prema nama, njegove silovite žudnje za nama. Budući da su to njegovi znakovi, tko ne voli sakramente, ne voli ni njega, ne voli utjelovljenje! Ne znam kako će mi biti nakon što jednoga dana jedna moja prijateljska duša otiđe s ovoga svijeta, ali sam siguran da će sva mjesta, koja je ona dotaknula i svojom rukom »ustanovila«, postati »sakramenti«, svetišta: ni sada, a ni tada, svijet nikada ne će biti samo svijet, stvari nikada samo stvari, nego uvijek »sakramenti« njezine prisutnosti. I ne samo to. Njezina mjesta, njezine stvari postaju važnije od svih stvari ovoga svijeta, pa i od samoga svijeta. Ako to vrijedi za prijateljstvo s ljudima, koliko tek vrijedi za prijateljstvo s božanskim Prijateljem, Isusom Kristom, samim Bogom koji je postao čovjekom i koji nam u ovom svijetu daje i dalje samoga sebe, u svetim stvarima, u sakramentima, napose u euharistiji. E da, spram sakramenata svijet prestaje postojati! Spram sakramentalnih stvari, spram stvari u kojima je sam Bog i u kojima sam Bog djeluje, sve stvari ovoga svijeta postaju krajnje sporedne i nevažne. Spram sakramenata Nobelova je nagrada sporedna, doktorat iz nuklearne fizike, medijska slava, sportski uspjeh, zdravlje tijela, lijepo lice i lijepo tijelo, tašti okviri naočala i moćna obuća, sve je to jedno veliko ništa! Sve to veliko tako je maleno spram tako Velikoga u malenom. Zato vjernik radije želi ponizno utisnuti zube svoje duše u sakramente, u Isusa Krista, negoli u sve stvari ovoga svijeta, radije se želi s Kristom sjediniti i nasititi se njime, negoli svim stvarima ovoga svijeta.
