Promišljanje obreda kao estetskog oblika svetoga vodi u središte kršćanskog iskustva vjere, ondje gdje se vjera očituje kao događaj koji se zbiva i zahvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Taj se događaj, osobito u korizmenome vremenu, očituje u cjelovitosti ljudske stvarnosti, u tijelu koje zauzima stav, u osjetilima koja se uče sabranosti, u vremenu koje se izdvaja iz raspršenosti svakodnevice te u prostoru koji postaje mjesto susreta i preispitivanja. Obred se tada doživljava kao put u koji se ulazi i u kojem se ostaje jer upravo je put obilježje korizmenoga hoda: »… Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.« (2Kor 6,2).
U tom ulasku sveto postupno dolazi do vidljivosti kroz znakove, geste i riječi koje vode prema susretu. Takav dinamizam, u kojem sveto dolazi bliže čovjekovu iskustvu, uvijek pretpostavlja prostor između, tj. trenutak zastoja i prijelaza u kojem se čovjek odvaja od poznatoga kako bi mogao primiti novo. Upravo se u tom »između« smješta korizmeno liturgijsko slavlje koje ima obilježje praga, jer se zbiva između staroga i novoga, između navike i obraćenja. Na tom pragu čovjek uči gledati drugačije jer »…čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.« (1Sam 16,7). Iskustvo se pritom produbljuje, a prisutnost postaje osjetljiva i zahtjevna.