Sabranost, smirenost ili pribranost su pojmovi koji označavaju stanje u kojem čovjek nadvladava unutarnji nemir, rastresenost i rascjepkanost misli. Unutarnja sabranost odnosi se na najvišu razinu sabranosti u kojoj vjernik zaboravlja na samoga sebe i biva potpuno obuzet Božjom prisutnošću. Takva Božja prisutnost događa se u liturgiji koja nije tek izvanjska obrednost, nego otajstveno slavlje koje omogućuje preobrazbu čovjekove nutrine. Unutarnja sabranost nije tek psihološka priprema za slavlje euharistije, nego bitni uvjet za ono što Drugi vatikanski koncil naziva »djelatnim sudjelovanjem« (lat. actuosa participatio). Bez unutarnje sabranosti i tišine, vanjsko djelovanje u liturgiji gubi svoje značenje. Sabranost s jedne strane može imati prvenstveno odgojnu i egzistencijalnu ulogu nužnu modernom čovjeku da uopće preživi u svijetu buke, a s druge se strane otvara prema teocentričnoj mistici (R. Guardini). Unutarnja sabranost je čin u kojemu vjernik prestaje »izvoditi« liturgiju te dopušta da sama liturgija postane Opus Dei, odnosno Božje djelo u njemu (J. Ratzinger). Liturgija je posadašnjenje Kristova djela spasenja te iziskuje sabranost pred otajstvom. Pred otajstvenom stvarnošću, čovjekov prvi i temeljni stav mora biti unutarnja sabranost. Ona je preduvjet da vjernik uopće može ući u sferu »svetoga« i postati dionikom otajstva (O. Casel). Božja Riječ u liturgiji zahtijeva »prostor u kojem može odjeknuti«. Taj prostor je čovjekova unutarnja sabranost. Ako nakon čitanja Svetog pisma ne nastupi sabrana tišina, Riječ ostaje na površini i ne donosi plod (L. Bouyer). Polazeći od navedenih autora, u ovim razmišljamo polazimo od unutarnje sabranosti kao preduvjeta za djelatno sudjelovanje u liturgiji.
