Kada tijelo ispovijeda vjeru
Liturgija ne određuje samo što Crkva govori i čini, nego i kako se njezino tijelo postavlja pred otajstvom koje slavi. Opća uredba Rimskoga misala, govoreći o kretnjama i držanju tijela, podsjeća da je zajedničko držanje tijela »znak zajedništva i jedinstva skupa« te da ono »izražava i gaji pažnju i duhovne osjećaje sudionika« (OURM 20). Ta odredba nije samo pitanje liturgijskoga reda. Ona pretpostavlja da tijelo u liturgiji nije nijemi dodatak molitvi, nego da i ono sudjeluje u onome što Crkva vjeruje, slavi i ispovijeda. U liturgiji čovjek ne moli samo riječima: njegova molitva ima držanje, pokret, šutnju i ritam.
Upravo zato pitanje klečanja i prostracije nije tek pitanje običaja, niti se može svesti na osobnu pobožnost ili raspravu o tome pripada li neka gesta »starijoj« ili »novijoj« liturgiji. Zašto čovjek u liturgiji kleči? Zašto se na Veliki petak prostire ničice? Zašto se kandidat za sveti red, prije polaganja ruku i molitve ređenja, prostire na zemlju? Što se događa s čovjekom kada prestane stajati uspravno i svojim tijelom pokaže da pred njim stoji netko veći od njega?
Ta pitanja postaju osobito zanimljiva u kulturi koja uspravnost povezuje sa slobodom, samostalnošću i dostojanstvom. Čovjek je onaj koji stoji na vlastitim nogama, sam odlučuje i sam oblikuje svoj život. U tome je mnogo istine, ali liturgija polazi od drukčije pretpostavke: čovjek nije sam sebi izvor. Svoj je život primio i pred Bogom otkriva da njegovo postojanje nije zatvoren krug samodostatnosti. Liturgijska gesta zato nije tek dodatak onome što se događa u čovjekovoj nutrini. Ona je način na koji se vjera upisuje u tijelo i postaje vidljiva.