Klečanje i prostracija: liturgijske geste poniznosti pred Bogom

Klečanje i prostracija dvije su geste kojima vjernici za vrijeme liturgijskog slavlja iskazuju simboličkim jezikom liturgije vlastitu malenost i nedostojnost pred Bogom. To su geste poniznosti koje predstavljaju molbu vjernika svjesnih osobnih ograničenja. Klečeći pred Gospodinom klanjaju mu se i traže njegovu pomoć. U zapadnoj tradiciji gesta klečanja poprimila je vlastitu duhovnu dimenziju kao odraz privatne pobožnosti, molitve i prošnje. Klasični je vjernički stav za vrijeme Isusovih riječi ustanovljenja u euharistijskoj molitvi za vrijeme slavlja euharistije. Vjernik kleči kada uđe u crkvu kako bi se gestom klečanja poklonio Gospodinovoj prisutnosti, kada slavi sakrament pomirenja jer je svjestan vlastite grešnosti i potrebe za oproštenjem, kod klanjanja križu na Veliki petak i sl. Klečanje je i stav molitve u euharistijskom klanjanju kao izraz vjere u stvarnu Kristovu prisutnost u Presvetom oltarskom sakramentu. Prostracija je također potpuni znak poniznosti i predanja prostiranjem na zemlju, licem prema tlu, a danas je kao gesta prisutna u obredima ređenja ili zavjetovanja i u obredima Velikog petka. U ovim razmišljanjima dotičemo se razvoja i značenja gesta klečanja i prostracije te promišljamo o njihovoj obrednoj ulozi i poteškoćama koje se danas pojavljuju ponekad u pastoralnom djelovanju Crkve.