Povijest, obnova i teološko značenje liturgijskih blagoslova
Blagoslov pripada riječima kršćanskoga liturgijskog jezika koje su nam veoma bliske, ali upravo zbog svoje raširenosti mogu izgubiti dubinu svojega značenja. Blagoslivljamo djecu, obitelji, kuće, bolesnike, putovanja, hranu, predmete pobožnosti i različite životne događaje. Blagoslov je toliko prisutan u pastoralnom životu Crkve da se gotovo podrazumijeva. Ipak, pred njim ostaje temeljno pitanje: što Crkva zapravo čini kada blagoslivlja?
Odgovor ne počinje predmetom koji se blagoslivlja, nego Bogom koji je izvor svakoga blagoslova. Bog je izvor života i svakoga dobra, a čovjek na primljeni dar odgovara zahvalnošću, hvalom i molitvom. Biblijski govor o blagoslovu zato ima dvostruko kretanje: Bog blagoslivlja čovjeka, a čovjek blagoslivlja Boga. Blagoslov je istodobno dar i odgovor, Božja inicijativa i ljudska zahvalnost.
U novozavjetnoj perspektivi ta dinamika nalazi svoje središte u Kristu. Apostol Pavao piše da nas je Bog »blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu« (Ef 1,3). Krist je punina Božjega blagoslova: u njemu čovjek otkriva da život nije sam sebi izvor, nego dar koji prima od Oca i kojemu se u zahvalnosti vraća. Kršćansko razumijevanje blagoslova zato ne može ostati na razini pojedinačnoga obreda. Ono je povezano s čitavom poviješću spasenja i s temeljnim kršćanskim iskustvom da je čovjek onaj koji najprije prima.
Zato kršćanski blagoslov nije sredstvo kojim čovjek pokušava osigurati sreću, zaštitu ili povoljan ishod događaja. Nije riječ o magijskom sredstvu niti o religioznom osiguranju od životnih teškoća. Blagoslov je molitveni čin Crkve kojim se određena osoba, stvar, mjesto ili životna okolnost stavlja pred Boga i promatra u svjetlu njegova dara.