Glavonje i molitveni umjetnici
1. »Sinko, čuvaj se da ne postaneš glavonja poput glavonjâ ovoga svijeta«, reče mi jednoga dana moja majka, oštro i zabrinuto. Riječ »glavonja«, a i neke njoj slične riječi, pokojna majka znala je koristiti za obrazovane osobe, za osobe na važnim službama u društvu i u Crkvi, ali koje se ponašaju oholo. Savršena je to riječ koja je proparala i uši moje glave. Zaista, ohole osobe glavonje su već i po svojem izvanjskom držanju: nekako uvijek drže pomalo uzdignutu glavu, trude se hodati moćno i uspravno. I prvo što nam upada u oči jest upravo njihova glava te dobivamo dojam da to nije glava, nego glavurda. I premda ne moraju imati stvarno veliku glavu, ali mi imamo osjećaj da imaju veliku, veliku glavu, a na toj glavi velike, velike oči i velika, velika usta. Kao da nalikuju Meduzi, onomu čudovištu iz grčke mitologije koje je bilo prepoznatljivo upravo po velikim očima i po velikim ustima. Da, velike oči, jer ohole osobe, glavonje, znaju samo za vidljivo, gledaju prodorno samo vidljivo, žele tim svojim velikim očima dominirati, skameniti sve oko sebe. I velika usta glavonje imaju, jer svoju moć imaju u mnoštvu riječi, šaljivih, nakićenih i preobilnih. Riječima skamenjuju sve oko sebe, moćni i prepotentni. Kako bilo da bilo, u oholih osoba glava kao da stvarno naraste, kao da sami sebe čine glavonjama, kao da im oči i usta postaju velikima, jer ono što je oholo iznutra uvijek se pokaže oholo i na izvan, u držanju cjelokupnoga tijela, a osobito glave. I kao da danas ljudi, u ovom našem bezbožnom društvu, imaju sve veće glave, sve veće oči i sve veća usta.