Jedna od temeljnih oznaka liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila jest zahtjev za punim, svjesnim i djelatnim udioništvom vjernika u liturgiji. Taj zahtjev nije dodatak liturgiji, nego proizlazi iz same njezine naravi. Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium jasno apostrofira da Crkva žarko želi da svi vjernici budu vođeni prema punom, svjesnom i djelatnom sudjelovanju u liturgijskim slavljima, jer to sudjelovanje zahtijeva sama narav liturgije, a kršćanski narod na njega ima pravo i dužnost po krštenju (usp. SC 14).
Međutim, povijest recepcije toga pojma pokazuje da actuosa participatio (djelatno udioništvo) može biti shvaćena površno. Nerijetko se poistovjećuje isključivo s izvanjskom aktivnošću: čitanjem, pjevanjem, posluživanjem, donošenjem darova, dijaloškim odgovorima ili vidljivim uključivanjem što većega broja osoba u pojedine službe. Takve aktivnosti mogu biti autentičan izraz sudjelovanja, ali same po sebi ne iscrpljuju njegovo značenje. Papa Benedikt XVI. zato u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis upozorava da riječ »sudjelovanje« ne označava puku vanjsku aktivnost tijekom slavlja, nego ju treba razumjeti »u bitnijem smislu«, polazeći od veće svijesti o otajstvu koje se slavi i njegovu odnosu sa svakodnevnim životom (usp. SCa 52).
Istinsko djelatno udioništvo moguće je samo ondje gdje liturgijsko djelovanje izvire iz sabranosti, vjere i uronjenosti u otajstvo. Sabranost nije pasivnost, nego nutarnja raspoloživost osobe koja dopušta da ju liturgijsko slavlje oblikuje. U tom smislu, sveta šutnja, koja s jedne strane sabranost omogućuje, a s druge je njezin interpretator, nije prekid liturgijskog događanja, nego njegov sastavni dio. Ona nije praznina između »važnijih« obrednih elemenata, nego prostor u kojemu se Božja riječ, euharistijsko otajstvo i djelovanje Duha Svetoga primaju kao dar. Njezin je karakter u liturgiji pneumatološki.