Povijest spasenja nije moguće razumjeti izvan Božje riječi, budući da se upravo u njezinu govoru Bog slobodno daruje čovjeku, objavljuje mu smisao njegova postojanja i otvara put prema zajedništvu vlastitoga života. Riječ koja izlazi iz Božjih usta ne ostaje prolazni zvuk ljudskoga glasa, niti se zatvara u slovima koja su je tijekom stoljeća brižno prenosila iz naraštaja u naraštaj, budući da u sebi nosi stvarateljsku i spasiteljsku snagu njegova djelovanja te uvijek ostvaruje ono radi čega je poslana. Od prvih stranica Svetoga pisma upravo ona pokreće i usmjerava povijest spasenja. Njome je stvoren svijet: »I reče Bog… i bi tako« (Post 1). Njome je Abraham pozvan krenuti putem vjere i postati ocem naroda Saveza (usp. Post 12,1-3). Proroci su njezinom snagom održavali živom nadu Božjega naroda u vremenima nevjernosti i tame. U punini vremena ista je Riječ u krilu Djevice iz Nazareta postala tijelom i nastanila se među ljudima (usp. Lk 1,38; Iv 1,14).
Cjelokupna se povijest spasenja može promatrati kao povijest Božje riječi koja ne prestaje tražiti čovjeka, pozivati ga, oslobađati zatvorenosti vlastitoga svijeta i uvoditi ga u zajedništvo božanskoga života. Budući da Božja inicijativa uvijek prethodi ljudskomu odgovoru, isti se dinamizam nastavlja u liturgijskom slavlju, u kojemu Gospodin prvi progovara svome narodu, a Crkva, sabrana snagom Duha Svetoga, slušanjem, vjerom, hvalom i zahvaljivanjem prihvaća dar njegove objave.