U prostoru Božje prisutnosti, gdje granice prolaznog iščezavaju pred tajnom vječnog, zvuk poprima poseban smisao. On nije samo običan ton kojim se prenosi riječ, već otvara prostor u kojemu se susreću nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko. To je trenutak koji u sebi nosi i snagu i nježnost, povezujući srca i prostor, u kojem se čovjek s pouzdanjem okreće Bogu. Zvukom u prostoru riječ dobiva svoju punu snagu. Postaje svjetlo koje progovara iz vječnosti i dodiruje ljudsku dušu. Riječ tada prestaje biti tek izgovorena – ona postaje živa, dah što oživljuje, znak dubokog susreta s Božjom prisutnošću koja ispunjava i nadahnjuje svako biće. Čitanje postaje poziv koji otvara putove milosti, molitva nježni šapat predanja, a pjesma krila koja uzdižu duh prema nebeskim visinama.
Zvuk se tako pretvara u prozor kroz koji neizrecivo dobiva oblik, a nevidljivo postaje vidljivo, ne kao ukras ili obična izvedba, nego kao dio svetog otajstva koje nas uranja u dubinu susreta s Božjom ljubavlju. Svaki ton nosi težinu trenutka, a svaka riječ svjetlost koja prožima zajednicu i nježno je ispunja. Posebna pažnja pripada zvuku u liturgijskome slavlju. On mora biti jasan i snažan, a istovremeno blag, poštujući tišinu koja ga okružuje. Svaki glas, bilo svećenika, đakona, čitača ili pjevača, oblikuje prostor molitve, dok tehnička podrška ostaje diskretna i nenametljiva, dopuštajući svakom tonu da slobodno diše i blago pronosi svoju poruku.
Kroz jednostavnu plemenitost zvuka, liturgija postaje prostor u kojem otajstvo vječnosti progovara u sadašnjem trenutku, gdje se Božja ljubav ostvaruje u zajedničkoj molitvi i slavlju. Tako aktivno udioništvo vjernika nije tek izvanjski znak, nego duboki zvuk zajedništva, neprekidni ritam koji održava puls vjere u srcima okupljenih. U njima se očituje duhovna povezanost koja spaja svaki glas s božanskim izvorom života. Taj živi zvuk postaje srce slavlja, mjesto gdje se ljudsko i božansko susreću u živom dijalogu, gdje svaka riječ odzvanja kao molitva, a svaki odgovor prožima bezvremenost. U tom zvučnom susretu, Božja prisutnost ne ostaje apstraktna ili udaljena, već postaje opipljiva i živa – duh koji prožima i oblikuje zajednicu, rasplamsava vjeru i utvrđuje nadu.
Urednik