Put čovjekova srca često je put traganja koje nadilazi riječi, put tihe čežnje koja ne prestaje gorjeti i put nade koja ustrajno živi i onda kada sve drugo utihne. Usred buke svakodnevice, u kojoj lako izgubimo osjet za sveto, za prisutnost koja je tiha, ali stvarna, Crkva nas ustrajno poziva da ponovno zastanemo pred Tajnom, da u jednostavnosti kruha prepoznamo Onoga koji je izvor svakog života. Euharistijska procesija i klanjanje pred Presvetim sakramentom nisu tek vanjski znakovi pobožnosti, nisu samo gesta, već duboko prožeti čini vjere, srcem prihvaćeno predanje i trenutci tihe, sabrane kontemplacije pred živim Bogom koji se neprestano daruje čovjeku.
Dok u procesiji hodimo ulicama ovoga svijeta noseći Krista među domove, zgrade i živote ljudi, to nije samo vanjski hod, već i unutarnje koračanje prema Bogu koji ide ususret našoj nesavršenosti. Dolazi nam u našoj lomljivosti, u ranjivosti koja nas čini ljudima, upravo tamo gdje smo najslabiji, najpotrebitiji. U tom hodu odzvanja tiha poruka: nismo sami. Bog hodi s nama, u nama i za nas.
Euharistijsko klanjanje tada postaje više od trenutka tišine, postaje istinski govor srca, najdublji šapat duše koja, umorna od nemira, pronalazi svoj mir u njegovoj prisutnosti. Tamo gdje riječi prestaju imati moć, gdje misli više ne mogu izraziti dubinu čežnje, rađa se tiho predanje. U toj svetoj tišini učimo gledati novim pogledom, ne više očima koje traže znakove, već srcem koje vidi Boga u hostiji, u poniznosti i tišini. Slavlje euharistije vrhunac je našeg zajedništva s Kristom, a štovanje Presvetoga izvan mise širi to zajedništvo na svaki trenutak našega dana. Ono nas podsjeća da je Bog uvijek tu, prisutan, živ, djelatan. I upravo u toj trajnoj prisutnosti otkrivamo da euharistijsko klanjanje nije bijeg iz stvarnosti, nego ulazak u njezinu dubinu, jer tamo gdje je Bog, ondje je i istina o čovjeku.
Kroz taj euharistijski pogled, kroz oči preobražene vjerom i tišinom, sve se mijenja. Učimo prepoznavati svetost u običnom, dubinu u jednostavnom. I dok se svijet neumorno mijenja, dok vrijeme prolazi i briše tragove dana, jedino Krist ostaje isti. Uvijek prisutan. Uvijek živ. U tom svetom prostoru euharistijske procesije, pred otajstvom Euharistije, nalazimo ono za čime srce najdublje čezne – smirenje, utjehu i odgovor koji ne dolazi s usana, već iz Božjeg srca koje kuca za čovjeka.
Urednik