U tišini oltara, gdje duša osluškuje tihi dah vječnosti, svećenik stoji kao čovjek koji pripada i Bogu, i ljudima. Njegov život postaje odgovor na neizgovoren poziv, predanje koje ne traži riječi jer se odluka očituje u darovanosti srca. Poziv mu je prožet ljubavlju koja sve grli.
Služi nježnošću, spašava strpljivošću, živi molitvom i pruža blizinu. Njegova prisutnost podupire one koji posrću, nosi umorne, gradi prostor gdje Krist nalazi dom. Korača kao brat među braćom i sestrama, s vjerom koja nosi, sa srcem koje ljubi. Iz njegova bića izvire služenje koje se ulijeva u dane, u susrete, u poglede, u molitvu. Sve što čini, čini u povjerenju koje se oslanja na pogled Oca, u vjernosti svojoj prezbiterskoj službi.
U toj poniznoj darovanosti, srce se otvara, a Bog preko njega ljubi, liječi, prašta i hrani svijet. Hodajući u jednostavnosti svakodnevice, njegove oči traže i prepoznaju Boga u slabima, starima, uplakanima, u onima što lutaju. U tom hodu postaje blizina Nevidljivog, miris posvećenja što se ne zadržava na odjeći, nego se utiskuje u srce.
U svemu što čini, njegovo biće pulsira kao srce naroda, kao ruke koje prinose, kao tišina koja otvara prostore Božje blizine. Kada govori, njegove riječi šire svjetlo. Kada šuti, tišina govori dublje i tada Bog najjasnije progovara.
Njegova prisutnost u liturgiji postaje mjesto susreta svetoga i svakodnevnoga. Tamo se oblikuje po svetom, ondje raste u dubini i prisutnosti. Njegova vjernost uranja u smisao svakog glasa i šutnje. Liturgija sjaji kao živi prostor u kojem vječnost ulazi u sadašnjost. Svaki ton, pokret i šutnja pronalaze svoje mjesto u simfoniji milosti. Svećenik pažljivo čuva ritam tog otajstva, ritam koji nosi ljepotu, istinu i život.
U vremenu kada tišina vjere biva nadjačana bukom svijeta, svećenik ostaje budan čuvar svetoga, glas koji šuti da bi se Bog mogao čuti. Liturgija nije njegova scena ni igra, već hram, živi organizam milosti gdje se vječnost spušta u sadašnjost. Pozvan je, ne da vlada, već da ljubi. Ne da upravlja, nego da služi. Ne da mijenja svijet silom, već nježnošću, žrtvom, trpljenjem i molitvom. Tu je da bude posljednji, da podupre slabosti drugih, da šutnjom osluškuje bol, a vjerom i svojom prezbiterskom službom gradi prostor gdje Krist prebiva.
Urednik