U vremenu u kojem čovjek previše sjedi za stolom, za volanom, pred ekranom, sjedenje je simbol umora i pasivnosti. Tijelo i duh ga povezuju s neaktivnošću i odsutnošću života. Medicinsko iskustvo također nas upozorava: nije dobro predugo sjediti! Tijelo nije stvoreno za trajno mirovanje, nego za život u pokretu, u ritmu napora i predaha. Tijelo to osjeća prije no što razum prizna. Često zanemarujemo da, dok mirujemo bez mjere, mišići se stežu, elastičnost nestaje, pokretljivost slabi. Kao da tijelo, stvoreno za slobodu, zaboravlja disati.
No, sjedenje nije uvijek znak pasivnosti. Možda smo zato i primijetili da je ‘stolac’, na kojem bi trebao sjediti svećenik, predsjedatelj, često neprimjetan. Čini se da je ondje tek toliko da postoji, kako ipak predsjedatelj slavlja ne bi stajao za vrijeme liturgije Riječi. To predsjedateljsko mjesto, ponekad gotovo zaboravljeno, obično stoji u sjeni oltara i ambona, ne tražeći pažnju. Ipak, u toj tišini skriva se značenje koje nadilazi njegov oblik.
Postoji i drugo sjedenje, ono koje ne guši, nego otvara. Sjedenje koje nije bijeg od pokreta, nego njegov smisao. Sjedenje može biti znak odmora, ali i znak služenja. Može biti zatvorenost, ali i otvorenost prema Onome koji je uvijek prisutan. Upravo takvo sjedenje pronalazi svoj prostor na predsjedateljskom mjestu koje ne traži pažnju, ne uzdiže se, ne nameće se. Njegova ljepota je u smirenosti. Kao da zna da ovdje sjedenje nije počinak, nego služenje; nije udobnost, nego prisutnost. To je mjesto otajstva.
Na tom mjestu ne sjedi moć, nego služenje. Ne uzvišenost, nego blizina. Predsjedateljsko mjesto ne uzdiže, nego spušta u poniznost, u darivanje, u ljubav koja ne traži priznanje. Kad je prazno, govori o čežnji; kad je zauzeto, diše prisutnošću. U njegovoj tišini, u umjetničkom skladu plemenitih materijala, nebo i zemlja dodiruju se u svakom trenutku. Sjedenje postaje gesta molitve, prostor predanja, trenutak u kojem čovjek ne traži odmor, nego smisao.
Kad predsjedatelj slavlja sjedne, prostor se ne zatvara, nego otvara. Sve poprima drugačiji smisao. Predsjedateljsko mjesto postaje znak zajedništva, mjesto gdje Bog nije daleko, nego prisutan posred svog naroda. Na tom mjestu susreću se nebo i zemlja, sadašnjost i vječnost. Ono ne traži pogled koji će se zaustaviti na lijepo uređenom sjedištu predsjedatelja slavlja, nego nas usmjerava prema Onome koji uvijek prebiva među nama. Uči kako sjediti i u svakodnevici, ne kao oni koji su umorni od pokreta i jedva čekaju da sjednu i odmore, nego kao oni koji se zaustavljaju da bi čuli, primili i ponovno ustali.
Urednik