Čovjeku, kao biću otvorenome prirodi, svojstveno je da dodirom neposredno otkrije ono što privlači njegovu znatiželju. Uzevši u ruke crnu podlogu naslovnice, zasigurno nismo razmišljali u tom pravcu jer na crnom tonu ‘sve se vidi’.
Naime, prije nego što smo otvorili stranicu i spustili pogled na sadržaj, mogli smo primijetiti tragove otisaka naših prstiju oko prikaza svijeće. Plamen polako topi vosak dok svijeća gori. Možda bismo željeli da ti tragovi ne postoje. Možda bismo ih željeli pažljivo obrisati jer želimo čiste korice, bez ijednog otiska, no na toj podlozi zapravo su naši vlastiti otisci u vremenu – tragovi života, ljubavi i molitve, koje ostavljamo iza sebe.
Na tamnoj podlozi svaka svijeća, dok polako izgara, baca svoje treptavo svjetlo, podsjećajući nas da i u najmračnijim trenucima postoji plamen Božje prisutnosti koji nikada ne prestaje gorjeti. Otisci naših prstiju, naših riječi i naših djela, utisnuti u život, svjedoče da i najmanji čin ljubavi ostavlja neizbrisiv trag, baš kao što svaka svijeća na crnoj naslovnici ostavlja sjenu svjetla koja ne nestaje.
Dok plamen svijeće nježno titra, šireći zrake svjetla po crnoj podlozi, svaka sjenka koja se rađa u njegovoj blizini podsjeća na prolazne trenutke života, na tihe otkucaje srca koji oblikuju unutarnju svjetlost. Tamni prostor nije praznina, nego prostor preobrazbe, gdje osjećaji, misli i riječi pronalaze svoj odsjaj i postaju nositelji utjehe i nade.
U toj kompoziciji svjetla i sjene otkrivamo kako čak i u najdubljoj tami mala iskra razbija osamu i tjeskobu. Plamen otkriva ono što je skriveno i pretvara prolazne trenutke u trajnu svjetlost, pružajući osjećaj smisla i prisutnosti. Odsjaj svjetlosti svijeće na podlozi postaje simbol putovanja kroz život, znak da ništa od ljubavi, pažnje ili molitve nije izgubljeno.
Čak i u trenucima umiranja i žalovanja, kada tama izgleda nepregledna i srce se čini opterećeno tugom, svjetlo plamena i dalje titra. Rana, trenutak gubitka ili osjećaj tuge mogu se pretvoriti u odsjaj nade. Sjena žalosti i tišina suze postaju mjesto susreta s vječnom prisutnošću, gdje ljubav i molitva nadilaze granice prolaznog života.
Svjetlost svijeće nas podsjeća da, unatoč prolaznosti i umiranju, život nosi uskrsnu utjehu. Čin dobrote, suosjećanja ili molitve može postati trajno svjetlo koje osvjetljava put drugima. Sjena, odraz ili trenutak prolaznosti i boli, sve postaje zapis vječnosti, svjedočanstvo da život, unatoč svojim ograničenjima i prolaznosti, nosi neugasivu svjetlost Božje prisutnosti koja nas nadilazi i vodi prema uskrsnoj radosti.
Urednik