Korisno je od vremena do vremena pročitati neku knjigu koja u naslovu ima riječ ‘uvod’ i donosi najvažnije podatke o određenoj materiji. Započet ćemo naš govor o starozavjetnim prorocima upravo na taj način.
Proročke knjige u Starom zavjetu
Stari zavjet dijeli se na četiri dijela: 1) Petoknjižje; 2) Povijesne knjige; 3) Mudrosna i poetska literatura; 4) Proroci. U tom poretku proročke knjige čine posljednji dio Staroga zavjeta i otvaraju put prema Novom, u kojem se govori o Kristu koji je ispunio sve što su proroci navijestili (usp. Lk 24,25).
Proročke knjige nadalje dijelimo na dva dijela pa imamo četiri velika i dvanaest malih proroka. Pojmovi veliki i mali ne govore o veličini pojedinoga proroka u smislu važnosti njegova lika i djela, nego se odnose na veličinu knjige koja nosi njegovo ime. Veliki proroci su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Mali su: Hošea, Jeol, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.
To što navedeni proroci imaju knjige koje se nazivaju njihovim imenima, ne znači da su svi oni sami napisali proročke knjige koje su došle do nas, ali svakako se radi o ljudima koji su primili Božju objavu i pretočili je u riječ koji su naviještali narodu. Sigurno su neki i sami nešto napisali, što nam mogu potvrditi primjeri poput proroka Izaije (usp. Iz 30,8), Habakuka (usp. Hab 2,2) ili Jeremije (usp. Jr 30,2).
