Euharistijsko slavlje izvor je i cilj svake euharistijske pobožnosti izvan mise. Povijesno gledajući, euharistijske su se prilike nakon slavlja počele čuvati ponajprije kako bi se odsutni vjernici, posebice bolesni i stariji, mogli sakramentalno pričestiti i sjediniti otajstveno s Kristom. Čuvanje euharistijskih prilika stvorilo je s vremenom pobožnost klanjanja Bogu u Presvetom sakramentu. Vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u dubokoj vjerničkoj duhovnosti dovela je tako do vanjskog i javnog očitovanja iste vjere. U tome kontekstu promatra se i nastanak svetkovine Presvetoga Tijela i Krvi Kristove koju Crkva slavi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Svetkovina, koju je papa Urban IV. proširio 1264. godine na cijelu latinsku Crkvu, predstavljala je u to vrijeme s jedne strane odgovor vjere i štovanja na krivovjerna nijekanja otajstva stvarne Kristove prisutnosti u euharistiji, a s druge strane bila je vrhunac duhovnog pokreta i rasta pobožnosti prema Presvetom sakramentu. Privatna i javna pobožnost prema euharistijskom otajstvu danas mora biti u skladu s liturgijskim propisima Crkve i usmjerena prema liturgijskom slavlju s obzirom da je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života. Smjernice za oblikovanje procesije na svetkovinu Tijelova mogu se pronaći u dijelu Rimskog obrednika s naslovom Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise koji je na hrvatskom jeziku objavljen 1974. godine. Za naše područje važan je Red euharistijske procesije i bogoslužje kvatri i prosnih dana koji je izdala tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije 1985. godine. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata izdala je 2002. godine Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, a 2004. godine uputu Redemptionis Sacramentum u kojima se dotiče i pitanje euharistijskih procesija. U ovim razmišljanjima polazimo od navedenih dokumenata.
Pastoralne smjernice za oblikovanje procesije na svetkovinu Tijelova
Milan Dančuo