Ivica Raguž
»O Dijete, kako li si samo neobuzdano kada sebe samoga daješ svima! Smiješiš se svakomu koga susretneš. Ususret hitaš svakomu tko te vidi. U svojoj si ljubavi sličan onomu koji gladuje za ljudima.« (De nativitate 13, 12) Misli su ovo sv. Efrema Sirijca s kojima započinjemo razmatranje o Blaženoj Djevici Mariji i o euharistiji. Sveti Efrem jedan je od meni najdražih mojih nevidljivih prijatelja. Jedino s njim mogu i misliti i moliti, razmatrati i moliti, jer je njegova misao posve molitvena. Vrlo neobično i čudesno: dok čitaš i misliš, istodobno i moliš, misao ti se u istom trenutku uzdiže k Bogu, u svakoj ti se misli smiješi Dijete. Započnimo stoga ovo molitveno razmatranje upravo sa sv. Efremom, čije su misli i moje misli. U usta Marijina stavlja on ove riječi: »I kao što harfa čeka gospodara, tako i moj govor čeka tebe. Neka tvoja volja pokrene jezik tvoje majke. Ti si me poučio novomu začeću, pouči sada i moj govor da porodi novu pohvalu.« (15, 5)