»Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brježuljke.« (Pj 2,8) Kakav li je samo glas imao Isus Krist! Kako divan, kako poseban, kako privlačan! On je Riječ, a ako je Riječ, tada je i Glas, božanski Glas, od kojega dolaze svi glasovi i zvukovi ovoga svijeta. Zaista je čudesno da su zvukovi svih stvorenja tako mili i da nam ne smetaju. Zvukovi rijeka, vodopada, šuma, cvrkut ptica, revanje magarca, mijaukanje mačke i lavež pasa, rzanje konja, njuškanje ježa ne samo da ne smetaju, nego kao da nas odmaraju. Štoviše, bježimo od buke ljudi u tu svetu buku u prirodi i ona nas odmara. A razlog je tomu što svi ti zvukovi, svi ti glasovi, tako mili i ugodni, dolaze iz Glasa, iz Riječi koja je od vijeka kod Boga, i koja je iz ljubavi prema nama uzela ljudski glas, zazvučala ljudski u Isusu Kristu! Zato cijeli svemir, sva stvorenja zvuče, imaju zvuk Zvuka, glas Glasa, tako da ne samo rijeke »plješću rukama« i »brda se raduju«, nego to čine sva stvorenja (Ps 96,8). Već se za Pitagoru, toga nježnog antičkog filozofa, tvrdilo da je mogao čuti zvukove cijeloga svemira, da je mogao čuti glas svih stvorenja. Ako to vrijedi za Pitagoru, to daleko više vrijedi za kršćanina, koji se u vjeri i ljubavi može združiti sa samim božanskim Glasom te u tom Glasu čuti glasove svih stvorenja, odnosno dotaknuti te iste glasove, da se i oni sami združe s božanskim Glasom, da njihov glas zazvuči božanskim Glasom, Isusom Kristom: »Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda!« No, i dalje se pitamo kako je zvučao utjelovljeni Glas. Ili, još bolje, kakav bi trebao biti istinski glas svakoga kršćanina, kako bi on trebao zvučati da to bude u svih kršćana isto, božanski isto, unatoč razlikama.
O teologiji glasa
Ivica Raguž