Mjesto čudesa
1. »Ali Mojsiju ruke napokon klonu. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede, dok mu Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanoga zalaska.« (Izl 17,12) Da nije Mojsije bio sjeo na kamen, ne bi Izraelci pobijedili Amalečane. Nije Mojsije htio sjesti na stolicu s jastučićima, nego na tvrdi kamen, kako bi suosjećao sa svojim narodom. Sjedio je Mojsije na kamenu ne samo kada se trebalo boriti molitvom za svoj narod, nego kada je trebalo i poučavati svoj narod: »Sutradan Mojsije sjede da kroji pravdu narodu. Narod je oko njega stajao od jutra do mraka.« (Izl 18,13) Tako je nastala tradicija »Mojsijeve stolice«, odnosno katedre koja se nalazila i u mnogim sinagogama, a označavala je onaj Mojsijev molitveni kamen: Božju prisutnost u borbama njegova naroda, ali i pouku koju Bog i dalje vrši po onima koji su za tu službu određeni. Mojsijeva stolica upravo je zbog toga u židovskoj tradiciji bila sveto mjesto, shvaćeno kao mjesto Božjih čudesa: njegove prisutnosti u njegovu narodu po Mojsijevoj molitvenoj supatnji, ali i dara Zakona kojim se narod poučava da bude Božji narod.