Tema smrti i umiranja jedna je od najdubljih i najsloženijih u ljudskoj povijesti. Svaka kultura i religija razvila je vlastite obrede i teološke interpretacije tog neizbježnog prijelaza iz zemaljskog u vječni život. Za prve kršćane, smrt nije bila tek kraj postojanja, nego prijelaz u puninu života s Bogom, oblikovan vjerom u Kristovo uskrsnuće i obećanje vječnog spasenja. U tom svjetlu nastaju bogata teološka promišljanja, liturgijski obredi i molitve te društvene geste kojima se pratila posljednja etapa ljudskog života – od trenutaka umiranja, preko pogreba i žalovanja, sve do trajne komemoracije pokojnika.
U ranoj Crkvi smrt je bila prožeta nadom, ali i ozbiljnošću. Apostol Pavao jasno naglašava: »Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša« (1Kor 15,17). Upravo u uskrsnuću leži temelj kršćanskog shvaćanja smrti i cijelog kršćanskog života. Crkveni oci – od Ambrozija i Augustina do Tertulijana, Ciprijana i Ivana Zlatoustog – razvijali su bogatu teološku misao koja je oblikovala stav zajednice prema umiranju i žalovanju. Njihova djela pokazuju kako se smrt doživljavala kao oslobođenje, ali i kao trenutak istine u kojem se potvrđuje ljudska vjera.